Dossier

Predsjednik kao ustavni i politički lakmus

January 30, 2010
Srđan Dvornik
Srđan Dvornik

 

Kritizirali ih mi koliko se god može, birači u Hrvatskoj zaslužuju i jedan pozitivan bod: već treći put u nizu na predsjedničkim izborima većinsko povjerenje ne daju predstavnici ili predstavniku vladajuće većine.  Stjepan Mesić je prvi put, prije deset godina, pobijedio ne samo kao antipod pokojnom Tuđmanu, nego i protiv Dražena Budiše kao kandidata svježe zavladale koalicije.  Pet godina kasnije, odabranica vladajuće partije Jadranka Kosor je protiv istog Mesića dobila tek malo više od trećine glasova. 

Na posljednjim, netom završenim izborima teško je čak bilo i prepoznati tko zapravo predstavlja vladajuću garnituru; manje članice HDZ-ove koalicije, doduše, nisu izlazile sa svojim kandidatima, ali su se zato uz oficijelnog kandidata Andriju Hebranga pojavila još dvojica iz iste partije.  To što im je članstvo isti čas prestalo nije mnogo pomoglo, sudeći barem po žalopojkama iz vodstva HDZ-a, ali valja priznati da ni inače baš nije bilo prepoznatljivo u čemu bi se to sastojala opcija koju predstavlja dominantna članica vladajuće koalicije.

Općenito, na ovim se izborima najviše lutalo u potrazi za odgovorom na pitanje o čemu se na njima zapravo odlučuje.  Mnogo je komentatora, često s vrlo slikovitim zapažanjima, primijetilo kako se u kampanji uoči prvog kruga, po temama o kojima su svoje stavove izlagale kandidatkinje i kandidati, moglo pomisliti da je riječ o parlamentarnim izborima i o poslovima Vlade. 

Tek se u završnici drugog kruga pokušalo i s ranije prokušanom podjelom po liniji crveni-crni (kako se to sada kaže, umjesto ranije simbolizacije po dvjema klaonicama – Jasenovcu i Bleiburgu), ali i to pretežno u skladu s ponavljanjem povijesnih zgoda – jednom kao tragedije, a potom kao farse.  Nije išlo, a i hvala bogu da nije, jer Milan Bandić, partijski aparatčik još iz socijal-komunističkog režima i sve do jučer esdepeovac, nikako nije mogao uvjerljivo odglumiti dosljednog nacionalističkog desničara, kao što ni ekstremisti uz njegove bokove, od Perkovića Puške do Merčepa, nisu mogli nadomjestiti onu smjesu moći i nacionalizma koju tako 'prirodno' utjelovljuje HDZ.

 

Klijentska ovisnost o državi

 

Elem, ostalo je da hrvatski birači tek iz prakse onoga kojega su izabrali učine nov korak prema shvaćanju čemu služi predsjednik.  Ustavno i nad-ustavno, prvi je predsjednik Republike Hrvatske htio biti križancem Charlesa de Gaullea i engleske kraljice – autoritativni državotvorac, ali nedodirljiv za javnu kritiku i opozicijsku konkurenciju, sklon instalirati vlastita sina ako ne kao nasljednika, onda barem na visoko mjesto stvarne vlasti u sjeni (zvane Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti). 

Kako je htio, tako je uglavnom i činio.  Kada je umro, a partija mu nije uspjela pribaviti podršku birača za nasljednika, pobijedio je – rekosmo – upravo kandidat koji je predstavljao najoštriju suprotnost would-be 'ocu nacije'.  Što je sve činilo tu suprotnost – od vickastog odbacivanja svečane uštogljenosti punjene ptice, preko najdosljednijeg suprotstavljanja hrvatskom miješanju u Bosni i Hercegovini, do zalaganja za smanjivanje predsjedničke (sve)moći – posebna je priča.  U ovom je kontekstu značajan ovaj posljednji aspekt, ustavno definiranje i praktičko izvođenje uloge Predsjednika.

Kada se početkom ovog decenija (koji je za neznalice već završio) pristupilo promjenama Ustava, ispostavilo se između ostaloga da je Tuđman i bez pokrića u ustavnim odredbama kontrolirao sve i sva.  Već to samo po sebi vrlo rječito svjedoči o naravi poretka s kojim u Hrvatskoj imamo posla – poretka u kojem je formalni i institucionalni tek dio, i to manji dio priče o zbiljskim strukturama i odnosima moći. 

Naglasak nije na "dio", nego na "manji", jer ni u jednoj državi – pa ni u najbolje stabiliziranoj demokraciji i vladavini prava – sva istina političkih odnosa nije u formalnom sistemu.  Odstupanja su u bolje uređenim državama ipak upravo to: odstupanja, jer ni norme ni institucije nisu tek formalnost, nego izraz ravnoteže u kojoj društvene snage jedne drugima ne daju da nekažnjeno pregaze formalne okvire. 

Tuđmanova je vlast, nasuprot tome, održavajući demokratski formalni okvir, mogla postupati autoritarno, jer je za takvu politiku imala višestruko pokriće u faktorima kao što su potpuno autoritarna partija, a k tome njena dominacija nad onim dijelovima društvenog života koji bi u liberalnoj demokraciji bili autonomni.  Značajne društvene grupacije nalaze se spram države u klijentskoj ovisnosti, malo je oslonaca za neovisno građansko djelovanje koje bi tvorilo javnost, a dio je ovog sindroma i to da državne institucije i službe nisu odvojene od dominantne partije.

Mesićevo djelovanje dobro personificira protuslovlje u kojem su se našla nastojanja na reformiranju takvog sistema.  S jedne je strane ustavno određenje predsjedničke funkcije – pored uobičajenih funkcija u proglašavanju zakona, diplomatskim odnosima, raspuštanju parlamenta i raspisivanju izbora, raspisivanja referenduma, predstavljanja zemlje itd. – u izvršnom dijelu suženo na suradnju s Vladom u "oblikovanju i provođenju" vanjske politike, u usmjeravanju djelovanja sigurnosnih službi i imenovanju njihovih čelnika te zapovjedništvo nad armijom. 

Sve to u okviru brige za "redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti".  S druge strane, mnogo je toga što je trebalo promijeniti nadilazilo postupanje po redovnim procedurama, jednostavno zbog toga što nije bilo nikakve osnove da ti mehanizmi i procedure zaista djeluju; ni promjenom garniture na vlasti niti mijenjanjem ustava i zakona nije prevladana isprepletenost donedavno dominantne partije i državnih institucija, niti političke moći i privrednih aktivnosti. 

Protuslovlje uvođenja nečega poput vladavine prava uvijek leži u tome što to uvođenje ovisi o odnosu snaga, a njegov bi rezultat trebao biti upravo negacija ovisnosti o odnosu snaga.  S tim se, uostalom, susrećemo svakodnevno; svaki put kada netko zavapi kako za neki problem postoji rješenje, ali "nema političke volje", potvrđuje se koliko je cijeli sistem ovisan o političkom guranju.

 

Vrijeme za društveni pritisak za obračun sa kriminalom

 

U jamačno najupečatljivijem aktu kojim je Mesić potvrdio vladavinu prava nasuprot samovolji i civilnu kontrolu nasuprot vojnoj nabusitosti – penzioniranju grupe generala koji su pokušali intervenirati u politiku – on je djelovao ne samo protiv vojnog miješanja u civilnu politiku, nego i protiv Vlade koja je taktizirala i plašila se svakog većeg koraka. 

Jozo Radoš, tadašnji ministar obrane, još je i nakon svršenog čina promrsio nešto o tome kako bi bilo bolje da se Predsjednik prethodno konzultirao s njim, a ni do danas ne znamo sigurno jesu li presječene sve neformalne veze pučističke grupe i postojećeg sistema.  Mnogo je više toga što javnost ne zna ili jedva zna – od demontaže predsjedničke pretorijanske garde do previranja u sigurnosnim službama, čiji paraobavještajni odvjetci ni danas nisu transparentno i sa sigurnošću eliminirani. 

U cijelom se tom spletu pokazalo da za Predsjednika ima posla u ulozi korektiva, s paradoksalnom posljedicom da je, radi uklanjanja autoritarnog tuđmanovskog nasljeđa (koje, dakako, nije tek baština, nego i danas traje zbog toga što ga održavaju neki značajni akteri), još uvijek potreban autoritativan i utjecajan predsjednik.  I sam je Mesić, premda se založio za značajan otklon od statusa kakav je predsjedničkoj ulozi dao Tuđman, cijela dva mandatna razdoblja proveo u borbi da zadrži i potvrdi određeni utjecaj.  S njim su pak išle i sumnje na koje se sve načine i u koje svrhe taj utjecaj rabi.

Gdje smo sada?  Na ovim sam stranicama (http://www.boell.hr/web/index-254.html) uoči posljednjih izbora, kao i ranije u Identitetu aprila 2008., zastupao tezu da Predsjednika više ne treba birati direktno, s time da mu se ukinu i preostale izvršne funkcije, jer one, ovako podijeljene s Vladom, smanjuju transparentnost odgovornosti.  Novoizabrani predsjednik Josipović još je i u završnim nastupima prije drugog kruga izbora, kao i u nekim intervjuima nakon izbora (http://www.zamirzine.net/spip.php?article8660), potvrdio opredijeljenost da se Predsjednika i dalje bira direktno, i to upravo zbog njegove uloge korektiva. 

Ako je takav korektiv doista potreban, to treba prije svega čitati kao upozorenje da posao podvrgavanja državnih institucija i agentura vladavini prava nije ni blizu dovršenja.  Potvrda, nažalost, ne manjka; dovoljno se sjetiti trakavice s famoznim "topničkim dnevnicima", kojih malo ima malo nema, malo su pokopani u arhivima, a malo se razmilili po privatnim džepovima.  Jasno, nemamo garancije da tako nije i s mnogim drugim uratcima tajnih službi.

Prema tome, očito je da ustavno definiranje uloge predsjednika, kao ni mnoge druge promjene koje bi u Ustav trebalo unijeti, nisu stvar čiste pravne arhitektonike nego kritički sagledanih političkih odnosa.  Međutim, ako nakon deset godina djelovanja Predsjednika u korektivnoj ulozi umjesto autoritarne, i dalje postoje razlozi za takvu ulogu, vrijeme je da se suočimo s istinom da ona nije dovoljna. Vrijeme je za društveni pritisak ne u korist ove ili one grupe ili interesa, nego u korist procesuiranja svih kriminalnih postupaka u skladu s pravom. 

A tu javnost i dalje stoji u teškom raskoraku: dok s jedne strane dobro igra svoju ulogu u odnosu na ekonomske zločine i sve ono što se ofrlje naziva "korupcijom", i dalje je spremna ostaviti stvari pod tepihom kada se radi o političkim, većinom ratnim zločinima.  Upravo su dan prije prvog kruga izbora bez značajnije reakcije održane demonstracije aktivnih pripadnika specijalne policije kao protest protiv istrage odgovornosti Željka Sačića. 

Isto je tako mirno, kao dio 'business as usual', u povodu pojavljivanja Tomislava Merčepa uz bok Bandiću prihvaćeno to što se Merčepa "povezuje" s nekima od najtežih zločina, a da se o tome ne vodi nikakva istraga, niti pak on zbog klevete tuži one koji ga u takvu vezu dovode.  Drugim riječima – svejedno jesu li te sumnje istinite ili ne.

 

Sprega sa demokratskom javnošću 'u nastajanju'

 

Ako je suditi po Josipovićevim izjavama, a i po njegovom pravnom pedigreu, može se očekivati da će i svojim formalnim funkcijama i svojim političkim djelovanjem nastaviti djelovati kao korektiv.  Time, međutim, nasljeđuje i sva protuslovlja te uloge.  Već se, eto, i na komičnoj epizodi s izborom predsjedničkih tjelohranitelja pokazalo do kakvih blokada može doći kada dvije međusobno neovisne instance "suodređuju" rješenja ili "suoblikuju" politiku. 

Što bi pak bilo da je ipak za predsjednika bio izabran Milan Bandić?  Po jednom scenariju, glavna bi mu preokupacija bila da se predsjedničkim imunitetom zaštiti od odgovornosti za neke postupke u vođenju zagrebačke gradske uprave i javnih poduzeća, pa bi se moglo očekivati da će mimo toga nastojati što manje talasati.  Ako je, međutim, suditi po njegovoj notornoj ambicioznosti i tome dosljednoj agilnosti, te dakako već pokazanom načinu vladanja Zagrebom, može se vrlo plastično zamisliti suodlučivanje kombiniranjem ustupaka i dobitaka, u kojem se ponekad za neki ustupak može dobiti i kontraustupak na području izvan predsjedničke nadležnosti.

No u postojećem ustavnom postavu podijeljene odgovornosti to je praktički jedini mogući način, koji nam je samo lakše predočiti u Bandićevom liku, ali zapravo nije stvar osobnog stila.  Da bi suodlučivanje i suoblikovanje bilo više od trgovine, i da bi se osiguralo pravnu legitimnost vlasti, novi će predsjednik morati djelovati u sprezi s makar tek nastajućom demokratskom javnošću. 

Promjene Ustava slijede već uskoro, jer postojeći praktički onemogućuje odlučivanje o integracijama poput Evropske Unije; ali za razrješavanje protuslovlja, kojih su ove oko uloge predsjednika samo dio, bit će potrebna mnogo podrobnija, ali kritička i javna rasprava.

NAJAVE

Dobrodošli na naše internet stranice!
Sva pitanja, komentare i prijedloge šaljite na: 
info@hr.boell.org

_________________________

Najave
----------------

Grupa 22, u suradnji s partner organizacijom Heinrich Böll Stiftung Hrvatska, poziva vas na istraživački seminar 'Kakvu ekonomiju treba održivi razvoj?', koji će održati Dražen Šimleša, član Grupe 22 i znanstveni suradnik na Institutu društvenih istraživanja Ivo Pilar.  Seminar će se održati 15.4.2014. s početkom u 19h u Showroomu, Teslina 7 u Zagrebu. Molimo potvrditi dolazak na adresu: basicsocialincome@gmail.com
------------------

Javna rasprava ''Znanost klimatskih promjena i Hrvatska" 23. travnja 2014. u 10:00h u Novinarskom domu u suradnji sa Zelenom Akcijom i Grupom 22.

____________________________

 

Arhiva događaja

15 godina hrvatskog ureda zaklade Heinrich Böll agenda Protiv na referendumu! focus on hungary Zelena Akademija Dossier
Publikacija

Preuzmite najnoviji broj lista dubrovačke građanske inicijative:

PRAKSA
Sve upite za mogućim stažiranjem u zagrebačkom uredu HBS-a šaljite na hbs-hr@zamir.net.
Upiti moraju sadržavati životopis i motivacijsko pismo.
Preporučujemo da razdoblje prakse nije kraće od 3 mjeseca.
Zahtjevi će se razmatrati po potrebi, nekoliko puta godišnje.
Prijave Spotlight on Croatia

 
sindikat biciklista
Subverzivac

 

Up&Underground možete preuzeti ovdje

Womens voices Womens choices Tipping point bener Alumniportal Deutschland Triple Crisis banner
Jugoistočna Europa uredi
green european foundation green new deal