Plan gospodarskog oporavka protiv solidarnosti

July 16, 2010
Srećko Horvat
Srećko Horvat

Ima u Životu Briana legendarnog Monty Pythona jedna nezaboravna scena koja nas možda najbolje uvodi u temu nestanka tzv. „socijalne države“. Glavni protagonist Brian, koji je spletom okolnosti postao Mesijom, penje se na prozor i pred okupljenom gomilom kaže da ima dvije-tri stvari za reći: „Gledajte, sve ste krivo shvatili. Ne trebate me slijediti, ne trebate slijediti nikoga! Morate misliti sami za sebe! Svi ste vi pojedinci!“ Gomila potom u isti glas uzvraća: „Da! Svi smo mi pojedinci!“. Brian: „Svi ste vi različiti!“, a gomila uzvraća: „Da, svi smo mi različiti!“. Tada se pomalo sramežljivo i tiho iz prvih redova javlja neki glas: „Ja nisam…“, a gomila ga ušutka.

Svi smo mi pojedinci… ili ipak nismo?

Ono što svi uoče u dijalogu Briana i gomile je povodljivost mase koja čak i kada joj propovjednik kaže „Svi ste vi pojedinci“ u jedan glas kliče „Svi smo mi pojedinci“, stvarajući tako logičku kontradikciju (ako smo svi pojedinci, kako onda svi u jedan glas možemo klicati da smo pojedinci?). Međutim, često se iz vida ispušta krucijalni dio: propovjednik, htio on iskreno „prosvijetliti“ i osvijestiti narod ili ne, ipak nastupa iz pozicije Subjekta za kojeg se pretpostavlja da zna (on je ipak taj koji im govori što da rade). To, uostalom, potvrđuje nastavak Brianove propovijedi: „Morate sami shvatiti smisao“. Gomila: „Da! Moramo sami shvatiti smisao!“, Brian: „Točno!“ No umjesto da prihvati njegov savjet, gomila zatraži da im „kaže više“, na što će Brian uzvratiti: „Ne, nije u tome poanta! Nemojte nikome dati da vam govori što da radite“.

Kao što poznati paradoks Lažljivca (Krećanin koji tvrdi da govori istinu kada kaže „Krećani uvijek lažu“) implicira vlastitu kontradikciju, tako i Brian proizvodi suprotnost onoga što traži: tako što masu uvjerava da su pojedinci, pojedinci postaju masa. Imamo klasičan primjer dociranja. Premda se ovaj kratak dijalog između propovjednika (koji to ne želi biti) i gomile (koja to želi biti) redovito tumači kao kritika religije i zatupljenosti mase, bilo bi zanimljivo čitati ga kao odgovor na poznati „postulat“ Margaret Thatcher, kada je u slavnom intervjuu za časopis Woman's Own 1987. izjavila da „Ne postoji nešto takvo kao društvo“. 

Puni odlomak (u slobodnom prijevodu) kaže: „Mislim da smo prošli kroz period u kojem je previše djece i ljudi smatralo da je samorazumljivo 'Ja imam problem, vladin je posao da ga riješi!“ ili „Imam problem, uzet ću subvenciju i tako ga riješiti', 'Ja sam bez kuće, vlada mi mora osigurati dom', te su svoje probleme prebacivali na društvo, a tko je društvo? Nema takve stvari! Postoje pojedinačni muškarci i žene i postoje obitelji, a vlada ne može učiniti ništa doli kroz ljude, a ljudi gledaju najprije na sebe. Naša je dužnost da se brinemo svaki za sebe, a zatim i da pomognemo našem bližnjem, jer život je recipročan posao, a ljudi previše misle na svoja prava, umjesto na obaveze.“

Ako čujete prizvuk Brianova paradoksa, ne varate se: postoje samo pojedinci koji misle samo na svoja prava, ali ne i obaveze, a naše su obaveze, osim da se brinemo svaki za sebe, da pomognemo i našem bližnjem. Društvo, dakle, na kraju ipak postoji. I to je sav trik filozofije „željezne lady“ koji se otkriva u prvom desetljeću 21. stoljeća: iako s jedne strane neoliberalna ideologija dovodi do ukidanja „socijalne države“ kakvu smo nekad poznavali (tako što promiče načelo radikalnog individualizma), funkcija države postaje važnija no ikad prije. Sličnu logiku imali smo prilike pratiti u posljednjih par godina u Hrvatskoj, koja se dodatno zaoštrila otkada je predstavljen

Plan gospodarskog oporavka. Tako i premijerka Kosor nastoji provesti reforme koje promoviraju Brianovo načelo „Svi smo mi pojedinci“ (…i zato je red da se svi pobrinemo sami za sebe, a da država konačno malo „odmori“), istovremeno pozivajući se na nužnost zajedništva. Nastavljajući borbu protiv ekonomske krize, na prigodnoj svečanosti otvaranja nove dionice Istarskog ipsilona krajem lipnja, Kosor je tako istaknula da je „od iznimne važnosti da se neprekidno držimo zajedno, što upravo danas činimo“. Samo par dana ranije, premijerka je izjavila da će svoje ministre na godišnji odmor pustiti tek nakon 5 kolovoza, dodavši da „svi moramo raditi cijelo ljeto jer je situacija teška!“

Država kao karitas i kaznionica?

Ako se igdje otkriva paradoks Plana gospodarskog oporavka, onda je to ovdje: s jedne strane provode se mjere koje podsjećaju na destrukciju „socijalne države“ kakvu je Thatcher provela u Velikoj Britaniji, dok se s druge poziva na zajedništvo među „pojedincima“ (jer nam u trenu ukidanja sustava solidarnosti ipak treba solidarnost kako bismo ukinuli tu istu solidarnost). Ukidanje „socijalne države“ čitavo se vrijeme tumači kao mogućnost za ostvarivanje novih sloboda: zašto biste se oslanjali na ionako loše besplatno zdravstveno osiguranje, kada ga možete platiti i imati bolje? Zašto bismo imali besplatno obrazovanje, kada uz plaćanje možemo imati bolje? Te finalni argument: zašto bi država uopće osiguravala neki minimum socijalne podrške siromašnima, podržavajući tako njihovu lijenost, kada bi svi ti koji „sisaju državni mjehur“ mogli raditi i privređivati kao i ostatak „poštenog naroda“?

Tu neizbježno odjekuje, do klišeja doveden, stav: „Zašto bi država uopće trebala biti socijalna? Nije država karitas, a nije ni kaznionica za natprosječno sposobne“, na koji je vjerojatno najbolji odgovor dao njemački sociolog Hauke Brunkhorst. Istražujući koncept „solidarnosti“, krenuvši od egalitarnog pojma prijateljstva u grčko-rimskom svijetu, preko „bratstva“ u židovsko-kršćanskoj tradiciji, pa sve do Francuske revolucije, Hauke u svojoj knjizi Solidarnost: Od građanskog prijateljstva do globalne pravne zajednice (izvorno objavljenoj kod Suhrkampa 2002., a na hrvatski prevedenoj 2004. zahvaljujući Multimedijalnom institutu) pokazuje da je modernizacija zapadnih društava dovela do rastuće individualizacije odnosno „de-socijalizacije pojedinca“ (upravo ono za što se zalažu sve neoliberalne reforme, uključujući i hrvatski plan gospodarskog oporavka), što drugim riječima zapravo znači da na prvom mjestu više nisu „prava“, već „obaveze“ – kako je to lijepo objasnila Thatcher, ili kako je to (doduše, parafrazirajući poznatu izjavu Kennedyja „nemojte pitati što vaša zemlja može učiniti za vas, već što vi možete učiniti za vašu zemlju“) sročila Jadranka Kosor kada je u svibnju izjavila da „svatko od nas mora reći što je spreman dati za Hrvatsku“. (Nota bene, premijerka je istovremeno spomenula da ne treba odustati od prvoklasnog simbola korupcije i promašenog infrastrukturnog projekta u novijoj hrvatskoj povijesti: Pelješkog mosta).

Brunkhorst će, za one koji će koncept solidarnosti odbacivati stavom da „država nije karitas“, pokazati da moderni smisao demokratske solidarnosti potječe od parole bratstva jakobinske revolucije. No za razliku od pojma bratstva, pojam solidarnosti uvelike nadilazi puko „prizivanje osjećaja supripadnosti“. „Solidarnost se“, kaže Brunkhorst, „ne iscrpljuje niti u adornovskom 'osjećaju solidarnosti s, kako Brecht kaže, mučivim tijelima', niti u Deweyevom pojmu demokratski ekspandirajućeg 'Great Community', koji on koncipira kao protupojam kapitalističko-birokratskom 'Great Society', niti u na njega nadovezanom Rortyjevom određenju solidarnosti kao 'fleksibilnog' osjećaja 'simpatije jednih za druge' koji se da 'prošitiri' na 'bilo koju komunikacijsku zajednicu'“. (str. 13/14, hrv. izdanje).

Solidarnost, nasuprot tome, dijalektički objedinjuje suprotnosti i razlike. Drugim riječima, solidarnost počiva upravo na dekonstrukciji klišeja da „država nije karitas, niti kaznionica za natprosječno sposobne“. Ako se siromašnima pruža financijska potpora (bilo u obliku socijalne pomoći, bilo u obliku besplatnog zdravstvenog osiguranja i besplatnog obrazovanja), to još uvijek ne znači da je država karitas, kao što oporezivanje bogatijih ne znači da su oni „kažnjeni“.

„Nemojte potratiti dobru krizu!“

Kako se nestanak koncepta i prakse solidarnosti manifestira u konkretnom slučaju Hrvatske? Dovoljno je pogledati unazad posljednjih par mjeseci otkako je lansiran Program gospodarskog oporavka. Od tržišta rada, preko zdravstvenog i mirovinskog sustava, pa sve do poljoprivrede – na svim segmentima dolazi do reformi koje ujedno označavaju nestanak solidarnosti. Uzmimo zdravstvo: novim zdravstvenim reformama čak 370,000 osiguranika iz skupine nezaposlenih, poljoprivrednika, osoba s invaliditetom i hrvatskih ratnih vojnih invalida policu dopunskog zdravstvenog osiguranja morat će plaćati sami. Na tržištu rada također nas čekaju radikalne promjene: tek zahvaljujući referendumu mogao bi se zaustaviti zakon o radu koji je trebao dovesti do ukidanja kolektivnih ugovora i dodatne fleksibilnosti tržišta rada (na račun radnika, dakako, a u džep poslodavaca).

Istovremeno, plan Gospodarskog oporavka predviđa i prodaju dionica koje država ima u Tisku, osječkoj Šećerani, Končaru i Croatia Airlinesu. I premda se na početku spominjalo da Vlada prodaje udjele manje od 25 posto, u posljednje se vrijeme spominje i prodaja vlasničkog udjela u Podravci od 26,24 posto dionica. Najviše pritom zabrinjava što na prodaju idu i udjeli državnih institucija kao što su Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Ukratko, nakon što je, tijekom tzv. perioda tranzicije rasprodano ili pokradeno sve što se moglo, na red su došle i posljednje tvrtke u djelomičnom vlasništvu države. A nakon privatizacije obrazovanja, na red je došlo i zdravstvo. Kao i sve ostale sfere koje dosad još nisu bile na vjetrometini “slobodnog tržišta”.

Jedan od odlomaka “Programa gospodarskog oporavka” kaže: “dio mjera koje Vlada donosi usmjerene su na osiguranje što sigurnije budućnosti sadašnjim, bivšim, ali i budućim zaposlenicima, poduzetnicima i svim građanima.” No ako pogledamo na koji način Vlada pokušava osigurati sretnu budućnost, onda Kosoričina petoljetka neodoljivo podsjeća na jedan vic iz doba komunizma. Na skupu u nekoj tvornici jedan partijski dužnosnik ovako radnicima objašnjava njihovu svijetlu budućnost u SSSR-u: “Vidite, drugovi, nakon što se ispuni petoljetka, svaka će obitelj imati svoj stan. Nakon što se iduća petoljetka završi, svaki će radnik imati auto! Nakon idućih pet godina, svaka će obitelj imati avion!” Netko iz publike priupita: “Pa što će nam pobogu avion?”, a ovaj odgovori: “Ne vidite li drugovi? Recimo da dođe do nestašice krumpira u vašem gradu. Nema problema! Uzmete svoj vlastiti avion i odletite u Moskvu po krumpir!”

Problem “Programa gospodarskog oporavka“, u skladu s tim vicom, nije da bi on mogao ostati neostvaren, nego da bi njegova dosljedna primjena, da tako kažemo, mogla dovesti do toga da nakon Kosoričine petoljetke privatnim avionima letimo u Moskvu po krumpir. Ako je rat iz 90-ih poslužio kao “šok-terapija” koja je poslužila kao idealan okidač i opravdanje za tzv. period tranzicije (i prvi veliki val privatizacije iz kojeg su proizašli mnogi od poslodavaca s kojima premijerka sada ruča dogovarajući novi Zakon o radu), onda je trenutačna kriza povod za konačan prijelaz u drugu etapu daljnje, “legalne” privatizacije uz koju dolazi sustavno obezvrjeđivanje i dokidanje elementarnih demokratskih prava. To je, uostalom, krajem lipnja otkrio nitko drugi nego Peter Harrold, direktor Svjetske banke za srednju Europu i baltičke zemlje, kada je eksplicitno poručio „Nemojte potratiti dobru krizu“, dodavši kako je kriza idealna prigoda za provođenje fundamentalnih reformi s obzirom na to da tijekom nje na površinu ispliva sve ono što u danom sustavu ne funkcionira.

Milton Friedman u Hrvatskoj

Kao što vidimo, jasno je da je Hrvatska nakon prvotnog vala postupnog približavanja svjetskim trendovima (čitaj: neoliberalizmu), konačno i otvoreno zakoračila na polje neoliberalnih reformi. Kada nas direktor Svjetske banke za srednju Europu i baltičke zemlje upozorava da ne smijemo potratiti dobru krizu, onda tu odjekuje stara filozofija oca Čikaške škole. Još je Milton Friedman pisao da „samo kriza – stvarna ili prividna – za ishod ima istinsku promjenu“. U svojoj knjizi Kapitalizam i sloboda, Friedman je prvi puta dao obrise za sustavnu ekonomsku promjenu koja sadrži tri glavna načela: 1) vlasti moraju učiniti sve kako bi uklonile pravila i propise koji ometaju akumulaciju kapitala, 2) moraju prodati vlasničke udjele u državnim tvrtkama kako bi korporacije neometano mogle ostvarivati profit, i 3) moraju radikalno srezati javnu potrošnju. Ako pogledamo recentni diskurs Vlade, kao i reforme predviđene Planom gospodarskog oporavka, onda više nema dvojbe da smo upravo na tom putu.

Štoviše, zar izjava potpredsjednika Nacionalnog vijeća za konkurentnost Gorana Radmana prije par mjeseci, kada je pozvao da ovu krizu iskoristi za „bolne rezove“ kojima će se reformirati javna uprava i stvoriti pretpostavke za reformu gospodarstva i cijeloga društva („imamo previše javnih društvenih bolesnika: brodogradnju, zdravstvo, željeznicu…“), ne podsjeća na Miltona Friedmana koji se, pozvavši na rušenje New Deala, zalagao sa ukidanje minimalnog dohotka, privatizaciju zdravstva, pošte, obrazovanja, mirovinskih fondova, pa čak i nacionalnih parkova. Detaljnije o primjeni „šok-terapije“ piše Naomi Klein u svom sada već klasičnom djelu Doktrina šoka (VBZ, 2008.). Ono što zabrinjava jest da se mnogi simptomi, pa i realni efekti doktrine šoka već mogu detektirati u Hrvatskoj.

I premda na prvi pogled izgleda da neoliberalnim reformama opada moć države, koja svoje mjesto ustupa „slobodnom tržištu“, zapravo je drugačije. Ono što se gubi nije moć države, već solidarnost, tj. mehanizmi „socijalne države“. Država je i dalje tu, možda jača no ikad, ali sada više nije na usluzi svojim građanima (kroz besplatne sustave obrazovanja, zdravstva, mirovina, itd.), već korporativnom svijetu. Čak će i Peter Sloterdijk pred kraj svoje nove knjige Moraš promijeniti svoj život (Du muβt dein Leben ändern, Suhrkamp, 2009.) dati sažetu prognozu današnje duhovne situacije vremena: „Solidarnost je postala prazna riječ“. Ako je koja riječ izbačena iz javnog diskursa – najčešće pod opravdanjem da je „zastarjela“ – onda je to solidarnost. S druge strane, ako nam je potreban koncept za suprotstavljanje reformama po uzoru na Čikašku školu onda je to upravo solidarnost. Možda bismo poput onog čovjeka iz prvog reda gomile u Životu Briana trebali reći „Svi smo mi različiti, ali ja ipak nisam…“, što bi značilo: da, svi mi pojedinci jesmo različiti, ali ipak ima nešto što nas povezuje. Ili: svi mi jesmo različiti, ali to ne znači da ne zaslužujemo minimum prava, od zakona o radu, preko zdravstvenog osiguranja, pa sve do mirovina.

NAJAVE

Dobrodošli na naše internet stranice!
Sva pitanja, komentare i prijedloge šaljite na: 
info@hr.boell.org

_________________________

Najave
----------------

Grupa 22, u suradnji s partner organizacijom Heinrich Böll Stiftung Hrvatska, poziva vas na istraživački seminar 'Kakvu ekonomiju treba održivi razvoj?', koji će održati Dražen Šimleša, član Grupe 22 i znanstveni suradnik na Institutu društvenih istraživanja Ivo Pilar.  Seminar će se održati 15.4.2014. s početkom u 19h u Showroomu, Teslina 7 u Zagrebu. Molimo potvrditi dolazak na adresu: basicsocialincome@gmail.com
------------------

Javna rasprava ''Znanost klimatskih promjena i Hrvatska" 23. travnja 2014. u 10:00h u Novinarskom domu u suradnji sa Zelenom Akcijom i Grupom 22.

____________________________

 

Arhiva događaja

15 godina hrvatskog ureda zaklade Heinrich Böll agenda Protiv na referendumu! focus on hungary Zelena Akademija Dossier
Publikacija

Preuzmite najnoviji broj lista dubrovačke građanske inicijative:

PRAKSA
Sve upite za mogućim stažiranjem u zagrebačkom uredu HBS-a šaljite na hbs-hr@zamir.net.
Upiti moraju sadržavati životopis i motivacijsko pismo.
Preporučujemo da razdoblje prakse nije kraće od 3 mjeseca.
Zahtjevi će se razmatrati po potrebi, nekoliko puta godišnje.
Prijave Spotlight on Croatia

 
sindikat biciklista
Subverzivac

 

Up&Underground možete preuzeti ovdje

Womens voices Womens choices Tipping point bener Alumniportal Deutschland Triple Crisis banner
Jugoistočna Europa uredi
green european foundation green new deal