Tipping Point

Kriza na rate

December 1, 2011
Vladimir Cvijanović
                                                       Kriza na rate[1]

 

 

Holistička vizija je potrebna zbog toga što se rješenje sadašnjeg stanja treba potražiti u promjeni socio-ekonomskog modela razvoja, koji na inteligentan način osigurava socijalnu zaštitu, očuvanje okoliša te ekonomiju koja će biti u funkciji zajednice to koja će na pravi način jačati blagostanje naroda.

 

 

Hrvatska se od početka 1980-ih nalazi u socio-ekonomskoj krizi, koja se pomaljala svih ovih godina, što zbog utjecaja tzv. tranzicije, što zbog utjecaja rata, što zbog pogrešnih političkih odluka. I u vremenima ekonomskog rasta struktura se ekonomije mijenjala deindustrijalizacijom, uz rast financijskog sektora. Postoje mnogi problemi koje takva situacija donosi.

 

Izazovi koji stoje na planu ekonomskog oporavka i izlaska iz krize za buduću Vladu

 

Glavni su izazovi prisutni u vidu visoke stope nezaposlenosti (18,1% stopa registrirane nezaposlenosti od 1/2011. do 8/2011, odnosno stopa anketne nezaposlenosti od 13,9%) te vrlo niske stope aktivnosti od samo 46,6% na kraju 2010. Problem nejednake razvijenosti zemlje je već kroničan, isto kao i problem nekonkurentne industrijske strukture, s predominantnim industrijama niže te niže srednje tehnološke razine, s malom dodanom vrijednosti. Orijentacija poduzeća na domaće tržište umjesto na inozemna uz gotovo potpuno liberalizirani uvoz nas je krajem 2010. koštala gotovo 6 milijardi EUR robnog deficita s inozemstvom. Takvo stanje se reflektira u proračunu, ne samo s prihodovne, koja je sve slabija, već i s rashodovne strane, koja je zadnjih godina bujala. S obzirom na visoki udio javnog duga uključujući jamstva u BDP-u (59% krajem 2010.) odnosno inozemnog duga (102,1% krajem 2010.), nova će vlast hitno morati dovesti proračun u red – ne samo zbog toga jer nam prijeti nemogućnost izvršavanja obaveza prema inozemstvu (default) te posljedičnog izbijanja financijske krize.

 

Razloge takvog stanja treba potražiti u anti-razvojnom modelu baziranom na privatnom i javnom dugu bez konkurentne proizvodnje, ali i s veoma slabim istraživačko-obrazovnim sektorom koji reflektira stanje društveno-ekonomskog sustava, ali i služi njegovoj reprodukciji. Problem neadekvatne percepcije realnosti političkih aktera i njihovog manjka vizije ostaje ključna determinanta (ne)razvoja ove zemlje na dugi rok. On ide ruku pod ruku s problemima nerazvijenih institucija, manjka statističke osnovice na temelju koje bismo mogli prosuditi o našem sadašnjem stanju, opterećenosti sudstva i javne uprave kadrom koji nije u stanju služiti općoj dobrobiti građana te neadekvatne proizvodne strukture zemlje koja ne dopušta razvojni moment.

 

Jesmo li se nosili s krizom ili nas je kriza nosila?

 

Vijabilnost neke ekonomije se primarno mjeri ekonomskim rastom, na stranu sada sa činjenicom da on može biti zasnovan na različitim osnovama te time proizvoditi veće ili manje probleme u budućnosti. Hrvatska se ekonomija od krize oporavlja najsporije od svih komparabilnih ekonomija srednje Europe i Baltika odnosno jugoistočne Europe. Među svim tim zemljama Hrvatska je jedina, uz Latviju i Rumunjsku, imala ekonomski pad od 1,2% 2010. Ovu će godinu (2011.) imati najmanju stopu ekonomskog rasta u svim spomenutim regijama Europe. Prisutni su i drugi negativni trendovi, kao što su smanjivanje robnog izvoza (od 2008. do 2010. se smanjio za 7,25%), smanjivanje industrijske proizvodnje (fizički obujam industrijske proizvodnje je od 2008. do 2010. pao za 10,53%)  te porast nelikvidnosti, koja je krajem rujna 2011. narasla na gotovo 40 milijardi kuna.

 

Teret slabih performansi hrvatske ekonomije najviše su podnijeli nezaposleni (broj nezasposlenih je od 2008. do 2010. porastao za skoro 28%), s time da se, od 2008. do 2010. povećao broj dugotrajno zaposlenih (onih nezaposlenih od 1 do 3 godine, koliko obuhvaća statistika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje) za 10,4%. Poseban problem predstavlja nezaposlenost među mladima, po kojem kriteriju je Hrvatska u prvom kvartalu 2011. na drugom mjestu u Europi, odmah iza Španjolske (a ispred Grčke, koja je na trećem mjestu)[2], s ogromnim porastom te stope u odnosu na prvi kvartal 2008. Budući da naknade za nezaposlenost traju samo određeno vrijeme, između kraja 2008. i kolovoza 2011. se povećao broj korisnika državnih korisnika socijalne skrbi za 12,7%.  Također se povećala i stopa rizika od siromaštva, i to od 17,4% 2007. na 18% 2009., uz blagi pad broja stanovnika Hrvatske od 2008. do 2010. (prema procjenama).

 

S 'imobiliziranom' monetarnom politikom, koja pazi na stabilnost cijena odnosno tečaja možemo reći da trenutna Vlada nije učinila ništa da se zaustave negativni trendovi, koji su prije svega rezultat unutrašnjih problema naše zemlje, a ne vanjskih utjecaja (koji su pogoršali krizu). Osim tzv. ugrađenih stabilizatora (primjerice naknada za nezaposlenost), koji djeluju automatski, nije bilo zamjetnih mjera diskrecijske fiskalne politike (kao što su javni radovi ili stimulativna promjena poreznih stopa). Dapače, iako je u razdoblju recesije trebalo djelovati smanjivanjem poreznih stopa porezi su se kratkotrajno čak i povećali, zbog kriznog poreza. U nedostatku industrijske politike mogli bismo reći da 'nitko nije povukao kočnicu' ne bi li makar zaustavio krizu. Povećanim zaduženjem Ministarstvo financija je uspjelo odgoditi problem deficita do nekog kasnijeg vremena, međutim to je, u sadašnjim uvjetima, samo prelijevanje iz šupljeg u prazno. Vulnerabilnost zemlje prema inozemstvu proizlazi iz vanjskog zaduženja, zbog kojega iduće godine, kako ističe Radošević (2011)[3], inozemnim kreditorima treba vratiti oko 17 milijardi EUR.

 

Rješavanje proračunskih problema je veoma bitno i nezaobilazno, međutim prisutna je određena fascinacija proračunom odnosno fokusiranost na njega ne samo donositelja političkih odluka, već i mainstream ekonomista. Reforma državnog sektora, koja uključuje i željenu, ali do sada neprovedenu, reformu javne uprave, bila je primarni cilj tzv. programa gospodarskog oporavka, o kojem je već pisano (v. Cvijanović, 2010)[4], međutim koji nije dao rezultate. Mnoštvo gore spomenutih strukturalnih odnosno dugoročnih problema hrvatske ekonomije traže intervenciju koja nadilazi samu proračunsku politiku, uključujući i industrijsku, znanstveno-tehnološku, obrazovnu, regionalnu i druge policy mjere, koje bi trebale biti pažljivo dizajnirane te dugoročno orijentirane.

 

Iako je u kratkom roku prisutna visoka razina zadanosti rashoda proračuna (naime rashodi za zaposlene, materijalni rashodi, financijski rashodi te naknade građanima i kućanstvima su krajem 2010. činili 85% rashoda proračuna) sljedeća Vlada bi trebala aktivno razmišljati o promjeni te rashodovne strane te 'osloboditi' novac za proizvodne namjene te za obrazovanje i ostale djelatnosti koje imaju karakter javnog dobra. Zanimljivo je vidjeti da nobelovac Stiglitz (2011)[5] jasno konstantira:

 

'Government plays a central role in financing the services that people want, like education and health care. And government-financed education and training, in particular, will be critical in restoring competitiveness in Europe and the US'

 

Razvojna obećanja ili zavođenje građana?

 

Jasno, same promjene dolaze tek u dugom roku te, kao što to obično biva, nadilaze mandat jedne ili dvije vlade. Utoliko nam je i potrebnija dugoročna vizija, koja neće presudno ovisiti o političkim ciklusima. Kada kažemo 'vizija', onda mislimo na dugoročno održiv plan koji holistički sagledava socijalnu, ekonomsku te ekološku komponentu razvoja. Međutim takvu viziju ne nudi niti jedna stranka, iako su kod nekih, koje imaju šanse za ući u Sabor (npr. Hrvatskih laburista – stranke rada) ta načela vrlo jasno izražena (ali uz neke nedorečenosti, koje se tiču monetarne i fiskalne politike). Holistička vizija je potrebna zbog toga što se rješenje sadašnjeg stanja treba potražiti u promjeni socio-ekonomskog modela razvoja, koji na inteligentan način osigurava socijalnu zaštitu, očuvanje okoliša te ekonomiju koja će biti u funkciji zajednice to koja će na pravi način jačati blagostanje naroda.

 

Prevladavajući model socijalne politike se do sada bazirao na klijentelističkim vezama kojima se pogodovalo interesnim skupinama (primjerice nekim korisnicima braniteljskih mirovina i povlastica, korisnicima povlaštenih mirovina) (usp. Stubbs i Zrinščak, 2011[6]), dok se ekonomski bazirao na neoliberalnoj monetarnoj politici (koja se temeljila na cjenovnoj stabilnosti, a realni se sektor trebao prilagođavati) s ad hoc intervencionizmom na fiskalnoj strani, i proračunom koji je neprestano rastao. U takvom socio-ekonomskom anti-modelu okoliš je, kao što kaže Vjeran Piršić, kolateralna žrtva, s obzirom na zagađenje koje šire velika energetska postrojenja odnosno industrijski pogoni (npr. Rafinerija nafte Sisak, slučaj 'Salonit', slučaj potoka Gorjaka i sl.). Gore navedeno je povezano s uzurpacijom prostora kao strateškog i ograničenog resursa esencijalnog za kvalitetan život (slučaj Varšavske ulice u Zagrebu, projekt izgradnje golf terena na Srđu, projekt 'Brijuni rivijera' i sl.). Utjecaj na svako od navedenih područja bio je pretežno anti-demokratski odnosno neparticipativan, netransparentan i, posljedično, otimački. Centralizirani model same države u kojem grad Zagreb ostvaruje 30,9% BDP-a Republike Hrvatske (podatak za 2008.) sa znatno većom razinom BDP per capita od prosjeka same države. pridonosi centralizaciji akumulacije dohotka odnosno bogatstva. Tim više što financijska, politička i administrativna decentralizacija nije dovedena do prihvatljivog stupnja.

 

Ad hoc investicijski projekti umjesto održivog razvoja

 

Dvije najveće stranke (Socijaldemokratska partija Hrvatske i Hrvatska demokratska zajednica) nemaju ništa protiv golemih investicijskih projekata u energetici (npr. Plomin 3) i turizmu (npr. Brijuni rivijera) koji su se do sada odvijali daleko od očiju javnosti. Takve velike investicije se pokušavaju progurati pod razvojni model, koji, međutim, kao takav ne funkcionira – niti u kratkom, niti u dugom roku. Elektroenergetski projekti kao što su termoelektrane, uz nedostatne standarde zaštite i na ekološki neprihvatljivu sirovinu kao što je ugljen, imaju štetan utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi lokalnih zajednica. A projekti turističke ekskluzive s dugoročnim koncesijama za investitore u sadašnjim uvjetima centralizacije države i netransparentnih institucija dovode do kanaliziranja novca od lokalne zajednice, umanjujući joj kvalitetu življenja. Međutim obje vrste projekata proizvode dobit za investitora (te pune državni proračun).  Iako se neke manje stranke (već navedeni Laburisti – stranka rada) ili načelno Hrvatska ekonomska inicijativa Ljube Jurčića (barem što se tiče njegove izjave o projektu Brijuni rivijera)[7] mogu ocijeniti prolaznom ocjenom za određena svoja nastojanja, one će i u budućem sazivu Sabora, ako uđu u njega, biti premale da bi vodile glavnu riječ. Iako Hrvatska socijalno-liberalna stranka fiskalnu i monetarnu politiku u sadašnjim uvjetima ne raspoznaje kao fleksibilne opreznije se izražava prema prirodnim monopolima u vlasništvu RH (uključujući Hrvatsku elektroprivredu), stavljajući, ipak, privatni kapital za nove energetske projekte u prvi plan.

 

Na taj su način programske odrednice 'većih' stranaka daleko od vizije društva baziranog na visokim socio-ekonomskim i ekološkim standardima održivog razvoja. I njihov pogled predstavlja jasan oportunitetni trošak koji će snositi generacije koje dolaze.


[1] Dr. Vladimir Cvijanović. U ovom radu se koriste podaci s web stranica Državnog zavoda za statistiku (http://www.dzs.hr/), Hrvatske narodne banke (http://www.hnb.hr/), Ministarstva financija Republike Hrvatske (http://www.mfin.hr/), Europske banke za obnovu i razvoj (http://www.ebrd.com/), Financijske agencije – FINA-e (http://www.fina.hr/), Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (http://www.hzz.hr/), Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske (http://www.mzss.hr/) te HGK – Komore Zagreb (http://www.zg.hgk.hr/).

[4] Članak je raspoloživ na http://www.boell.hr/web/index-316.html.

[6] Stubbs, P. i S. Zrinščak (2011), “Rethinking Clientelism, Governance and Citizenship in Social Welfare: the case of Croatia”, Paper for ESPAnet Conference, Valencia, 8-10 September 2011.

NAJAVE

Dobrodošli na naše internet stranice!
Sva pitanja, komentare i prijedloge šaljite na: 
info@hr.boell.org

_________________________

Najave
----------------

“Europa za svakoga: premostimo jaz!” Forumi o politici migracija 12. – 13. Svibnja, Goethe Institut, Ulica Grada Vukovara, Zagreb
------------------

 

Arhiva događaja

ZELENA AKADEMIJA
 Preuzmite PDF sa pozivom na prijave klikanjem na banner


unlovking the future 15 godina hrvatskog ureda zaklade Heinrich Böll agenda Protiv na referendumu! focus on hungary Dossier
Publikacija

Preuzmite najnoviji broj lista dubrovačke građanske inicijative:

PRAKSA
Sve upite za mogućim stažiranjem u zagrebačkom uredu HBS-a šaljite na hbs-hr@zamir.net.
Upiti moraju sadržavati životopis i motivacijsko pismo.
Preporučujemo da razdoblje prakse nije kraće od 3 mjeseca.
Zahtjevi će se razmatrati po potrebi, nekoliko puta godišnje.
Spotlight on Croatia

 
sindikat biciklista
Subverzivac

 

Up&Underground možete preuzeti ovdje

Womens voices Womens choices Tipping point bener Alumniportal Deutschland Triple Crisis banner
Jugoistočna Europa uredi
green european foundation green new deal