Tipping Point

Smjena (na) vlasti i demokratski ostatak

December 1, 2011
Srđan Dvornik
                                  Smjena (na) vlasti i demokratski ostatak

 

 

U izbornom srazu dvaju stranačkih blokova, kakav se uz neke varijacije periodično zbiva u Hrvatskoj u posljednjih 12 godina, radi se o manje-više istim suparnicima, ali politika oko koje se spore javlja se u različitim izdanjima.  Krajem 1999. blok prevođen SDP-om je spašavao zemlju iz zagrljaja HDZ-a, čija je desetgodišnja dominacija završila u nepodnošljivu raskoraku između političkih i ekonomskih privilegija s jedne, a nezaposlenosti i siromaštva s druge strane.  Nepune četiri godine kasnije, reformirani je HDZ spašavao Hrvatsku od vladavine heterogene koalicije koja nacionalnu privredu nije uspjela sasvim izvući iz nevolja, ali je makar i nevoljkom suradnjom s međunarodnim faktorima navodno ugrozila nešto što se nazivalo "dostojanstvom Domovinskog rata" i ostale nacionalne svetinje.

Činilo se da politika ili-ili, spas ili propast, ustupa mjesto pragmatičnijem bavljenju konkretnim interesima, problemima i političkim programima i mjerama kada je i 'nacionalni spasitelj' HDZ uplovio u vode međunarodne suradnje, od približavanja Evropskoj Uniji do haškog tribunala.  Tako su i izbori 2005. (predsjednički), 2007. (parlamentarni) i 2009./2010. (opet predsjednički) protekli uz žive, ali ne i sudbinske političke sukobe.  Nisu bili u pitanju opstanak i "dostojanstvo" države i nacije, čak se nešto pokušavalo raspravljati o porezima i drugim svjetovnim temama.

I onda, gle čuda, pod kraj 2011. godine ponovo sudbinski sraz, u kojem četveročlana koalicija koju predvodi SDP spašava zemlju od pogubne vladavine HDZ-a i njegove koalicije.  Govori se o opljačkanoj zemlji, opustošenoj privredi, nezaposlenost raste, a vladajuća je grupacija toliko identificirana sa sistemskom korupcijom da jedva još itko pribjegava zasebnim metaforama poput nekoć znamenite "hobotnice".  Crno-bijeloj optici u prilog govori i omjer 2:1 u predizbornim prognozama u korist koalicije "Kukuriku".

društvena vs nacionalna misija

Pritom se ipak potvrđuje i jedna razlika, koja je već bila na djelu prilikom HDZ-ovog prvog gubitka vlasti početkom 2000., nasuprot njegovom povratku pod kraj 2003.  Kada HDZ gubi, gubi zbog materijalnih stvari: ekonomske krize, nezaposlenosti, siromaštva...  Kada pak gube njegovi protivnici, to je zbog teže uhvatljivih razloga kao što su spomenuto "dostojanstvo", "nacionalne vrijednosti" (nepreračunljive u ekonomske vrijednosti, dakako), čast i identitet.  Na toj je ideologijskoj simbolici, uostalom, HDZ bio dobio i prve višepartijske izbore 1990.  Nasuprot tome, protivnici im ni 1999./2000. ni sada nisu morali jurišati na te simboličke (a opet nekako moćne) vjetrenjače, jer su za svoj uspon imali dovoljno materijala u ekonomskim posrtajima, socijalnoj nesigurnosti i nepravdi što ih je namrla suprotna strana.

Ali kada se ovakav obrazac političkih uspona i padova počne ponavljati, red je i na malo dugoročnije pouke.  Upadljivi kontrast između dviju uloga HDZ-a – nacionalnog viteza-spasitelja na bijelom (ili kakvom već) konju i gramzive krvopije koja guši čitavu naciju – i nije tako teško objasniti.  Cijela ona konstelacija prije dvaju decenija, u kojoj je ta partija svu politiku svela na jedan jedini cilj osamostaljenja nacionalne države, učinila je od HDZ-a ne tek najjaču među partijama, nego dominantnu (što reče Tuđman – ne tek vladajuću, nego "vladavinsku") partiju.

Kada državu ne uspostavlja samo društvo, kao pravnu i upravnu strukturu neophodnu za osiguranje svih onih aktivnosti i poslova što to društvo čine, nego se ona izluđenoj masi pojavljuje kao spas s nebesa, ostvarenje patološki produženog 'sna' i potvrda apstraktnog kolektivnog 'identiteta', politička organizacija koja u toj operaciji vodi glavnu riječ i sama djeluje nekako uzvišeno.  Pa kad se već našla u povlaštenoj poziciji stvoriteljice države, a država pak nije bila rezultat nego temeljna, još i ratom potvrđena pretpostavka opstanka društva, vladajućoj eliti s Franjom Tuđmanom na čelu ništa nije stajalo na putu da svim društvenim resursima proizvoljno raspolaže.  Od općeg podržavljenja privrede, preko ekonomski pogubne političke raspodjele (tzv. privatizacije), do danas notorne sistemske političke korupcije teče kontinuiran razvojni put.

U kakvom je položaju SDP s koalicijskim partnerima sada kada na ruševinama takve politike dolazi preuzeti vlast? U Zagorju navodno postoji izreka "naj bu i rata, sam da ne bu oslobođenja".  Oslobodilac je sličan osvajaču – razmjesti se po kućama, moraš ga hraniti i pružati mu sve ostalo, samo ga uz to još moraš i voljeti i biti mu zahvalan.  Paralela je, dakako, neumjesna, jer ako se netko dosad ponašao osvajački u odnosu na cijelo društvo, bio je to upravo HDZ.  Ali danans, kada su porazne posljedice postale bjelodane, ni suprotna strana nije prisiljena dokazivati da ima rješenja i da zaslužuje preuzeti vlast – dovoljno je što nas dolazi osloboditi.  Stoga se treba upitati neće li i "kukuriku"-vlada zasjesti na položaj s kojega može dominirati na duži rok.

Ideologijski, odgovor je negativan.  Onaj tko dolazi kao spasilac od ekonomske krize i socijalnih nedaća mora polagati mnogo opipljivije račune od onoga tko se spušta iz iracionalnih nacionalnih visina u državotvornoj misiji.  I sam je utemeljiteljski nacionalni mit uostalom već toliko rabljen da – premda i dalje donekle djeluje spram raznih vrsta 'drugih' (od 'pedera' i Srba do haških tamnica) – ne može ušutkati ogorčenje prevarenih i opljačkanih.  K tome, novu vladajuću garnituru čeka nošenje s problemima obrnuto proporcionalno lakoći s kojom dolaze na vlast.  Tako se za ove izbore nešto pažljivije pisalo izborne programe, i nešto se više o njima javno raspravljalo, jer je i zahvaljujući krizi u 'referentnom' okruženju jasno da se problemi neće riješiti ni sami niti pomoću iz vana.

ka novoj vladi ili novoj vlasti?

Ali praktično politički sve to još ne vodi garantirano u neku buduću odgovornu politiku.  Pored već spomenute nacionalističke legitimacije kao prvog 'stupa' neodgovorne političke dominacije, postoji i drugi.  To je sámo ustrojstvo vlasti u Hrvatskoj, u kojem – premda formalno prisutni – ne djeluju svi oni 'checks and balances', tj. provjere i protuteže, putem kojih institucionalni sistem zahvaljujući unutrašnjoj podjeli sam sebe kontrolira i održava u granicama važećeg prava.  Pravne i institucionalne reforme namijenjene razvoju tog sistema dosad su, koliko god bile obuhvatne, ipak glavnu pogonsku snagu dobivale iz vana – iz uvjetā koje je postavljala i na kojima je insistirala Evropska komisija.  Društvene osnove efektivnog ograničavanja vlasti – temelja vladavine prava – i njene demokratske kontrole nisu još toliko razvijene da bi formalna pravila i procedure zaista djelovale.

Stoga se, taman da su izborni programi koalicije "Kukuriku", HDZ-a, laburista i ostalih posve primjereni ekonomskim i socijalnim problemima koji čekaju bilo koju garnituru na vlasti, jasno uočava što sistematski nedostaje cjelokupnoj političkoj ponudi glavnih igrača, etabliranih ili novih u usponu.  To nije ova ili ona 'politika' odnosno programska rješenja i mjere za specifične probleme, nego ono što bilo koju vlast izlaže kontroli i odgovornosti.

Za to se ni formalna liberalno-demokratska konstitucija ni sve dosadašnje reforme nisu pokazale dostatnima.  Jer se ni ne radi samo o normama i institucijama, nego o onome što se unutar njih sadržajno događa – o društvenim odnosima i političkim odnosima snaga.  Ono što na ovim izborima dolazi glave HDZ-u nije na vidjelo iznijelo samo negativne značajke jedne partije, nego narav stvarnog ustrojstva vlasti.  Ono je takvo da se može dugotrajno i na široko iznuđivati novac od formalno autonomnih privatnih poslovnih subjekata.  Ono je takvo da u upravljanju državnim poduzećima (koja imaju krupan udio u ukupnoj nacionalnoj ekonomiji) presudan značaj ima politički utjecaj stranačkog vodstva, a ne imperativ ekonomičnosti, produktivnosti i efikasnosti.  Ono je takvo da je državna uprava nerazmrsivo isprepletena s linijama političkog utjecaja (odozgo, dakako).  Ni značajni privatni 'igrači' poput – za ovdašnje prilike – krupnih 'kapitalista' ne slijede autnomno svoje interese, nego su što ucijenjeni svojim nezakonitim funkcioniranjem, što kooptirani unosnim državnim narudžbama.  I tako tko zna dokle...

Nasuprot tome doduše ne stoji građansko društvo s vlastitom ekonomskom snagom i razvijenim pluralizmom, ali neka svijest o pravima, neovisnim interesima, a i o tome da ovako ne može u beskraj, već se neko vrijeme očituje.  U takvom postavu, promjene prema drukčijoj politici trebale bi voditi upravo putem presijecanja svih onih neformalnih mreža utjecaja dosad tako otpornih na standardne institucionalne lijekove.  Bez pluraliteta snažnih autonomnih interesnih skupina, presudna 'pogonska snaga' može biti samo povećana opća osjetljivost javnosti, i to osjetljivost koja se ne zasniva na osjećajima i sentimentima, nego na sve racionalnijem smislu za pravo i nepravo.  Gomilanjem korupcijskih skandala, otkrivanjem zloupotreba u javnim nabavama i drugim čudnovatim tokovima novca, prepoznavanjem političkih kadrovskih igara u izboru funkcionara u upravi, javnim službama i državnim tvrtkama raste ne samo iritacija nego i uvid u oblike i uvjete arbitrarnog provođenja vlasti.  Ostaje da se taj uvid izoštri, a reagiranju javnosti pruži prohodnije institucionalne kanale.

društvena automobilizacija

Osnova je potpunija svijest o pravima.  Dok s osnovnim građanskim i političkim pravima više i ne stoji tako loše, prava druge 'generacije' – ekonomska (prije svega radna) i socijalna – urgentno traže mnogo jasnije prepoznavanje i priznanje.  Ne kao puko znanje (koje bi se dalo steći nekom 'edukacijom'), nego kao svijest o uvjetima i sredstvima za efektivno provođenje tih prava.  Još nismo vidjeli da se korisnici (zapravo ovisnici) socijalne skrbi javno organizirano bune, a sam bog zna da nemaju razloga za sreću i zadovoljstvo – jer socijalna prava nisu ni postavljena kao jasno raspoznatljiva i neposredno 'naplativa'.  Viđamo pak sve češće kako se očajnički bune prevarene radnice i radnici, ali obično u situaciji kad je nepopravljiva šteta već učinjena, ili kad su oni koji bi je trebali namiriti već dobrano zameli trag.  Tek odnedavno svjedočimo i štrajkovima novinarki i novinara, a uz njih se otkrivaju i razrađeni oblici izigravanja njihovih radnih i profesionalnih prava.

Jasnoća o pravima znatno olakšava društvenu mobilizaciju za njihovo ostvarivanje.  Osim društvenog pritiska, pa i onog najbolje usmjerenog, nužno je u sam sistem zabiti neke klinove koji će narušiti njegovu monolitnost iza formalne institucionalne zavjese.  To su kanali utjecaja koji može stvoriti i trajnije učinke – tako što neke formalne provjere i protuteže nađu voljke i aktivne zastupnike i počnu stvarno djelovati.  Barem početnih iskustava i tu ima: pučki pravobranitelj i posebne pravobraniteljice stekle su kroz godine javni ugled stvarnih zastupnica prava; javni tužilac koji sve manje djeluje sinkronizirano s izvršnom vlašću i političkim patronatom također nagoviješta da bi sistem mogao i djelovati.  Sve veće i upućenije zanimanje javnosti za podatke o financijskim transakcijama koje se kreću tankom crtom između zakonitosti i zloupotrebe otežava djelovanje mreža neformalnih utjecaja.

Institucionalna potvrda utjecaja u korist prava uglavnom se svodi na jasnoću prava, javni uvid u procedure, način izbora nosilaca funkcija koji jača njihovu neovisnost, ali i javnu odgovornost svih koji donose odluke koje se tiču društva.  Začudo, preciznih najava takvih mjera u ponuđenim izbornim programima nema.  Mnogo je više na tome učinila skupina organizacija civilnog društva koja je u svojoj "Platformi 112", u isto toliko točaka, postavila niz zahtjeva koji bi trebali voditi ka boljoj zaštiti pravā, odgovornijoj vlasti i kvalitetnijem političkom životu.  U popisu koji je do te mjere razrađen, začudo, ipak nedostaje nekoliko dobro poznatih problematičnih tema.

Jedna od njih svakako je uloga partija u političkom sistemu: nitko ne ističe problem njihove unutrašnje nedemokratičnosti (ali svi rado pričaju o lakšoj i jasnijoj temi – financijama), a ona ne može biti samo njihova unutrašnja stvar.  Budući da im je sistemski priznato mjesto posrednica u demokratskom procesu, i njihova je (ne)demokratičnost javni problem.  Dodamo li tome izborni sistem u kojem zbog proporcionalosti dominiraju partijske liste na koje kandidate smješta najuži vrh partije, a u slučaju ostavke izabranog zastupnika ili zastupnike može proizvoljno umetnuti blio koga s liste, postaje jasnije koliko je to jak prilog sadašnjoj manjkavoj demokraciji.  (Rješenje tog problema, u obliku potpuno definiranog zakonskog prijedloga, ponuđeno je još prije 10 godina, ali su ga zainteresirane stran(k)e unisono odbile.)  Drugi je primjer pogubno 'rješenje' na lokalnoj i regionalnoj razini.  Umjesto biranja individualnih kandidatkinja i kandidata u vijeća i skupštine, uvedeno je individualno biranje čelnika, a mogući konflikt između načelnika ili župana i predstavničkih tijela može se 'razriješiti' samo raspuštanjem ili referendumom.  Konačno, i javna kontrola nad sudbenom vlašću (a posteriori, dakako), objavljivanjem sudske prakse i statistike na svim razinama i individualno, također nije našla mjesto u zahtjevima "Platforme".

Dakako, može se sporiti o tome što je važnije, i kamo bismo stigli kada bismo pokušali sastaviti iscrpnu listu svih potrebnih sistemskih promjena.  Važno je da se s time nastavi.  Tu bi, međutim, trebalo uvažiti da ni ova ni neka druga lista zahtjeva sama sobom ne djeluje.  Da bi nešto doista djelovalo kao zahtjev, a ne kao molba ili smjerna preporuka, trebalo bi biti potkrijepljeno ne samo dobrim argumentima, nego javnim pritiskom ili prijetnjom javnog nezadovoljstva ako ih vlasti ne uvaže.  Ovo je predizborno vrijeme pokazalo da takvu kampanju nije lako pokrenuti.  Možda je vrijeme da se razmisli o ambicioznijem političkom organiziranju i zastupanju takvih građanskih inicijativa.

 

NAJAVE

Dobrodošli na naše internet stranice!
Sva pitanja, komentare i prijedloge šaljite na: 
info@hr.boell.org

_________________________

Najave
----------------

“Europa za svakoga: premostimo jaz!” Forumi o politici migracija 12. – 13. Svibnja, Goethe Institut, Ulica Grada Vukovara, Zagreb
------------------

 

Arhiva događaja

ZELENA AKADEMIJA
 Preuzmite PDF sa pozivom na prijave klikanjem na banner


unlovking the future 15 godina hrvatskog ureda zaklade Heinrich Böll agenda Protiv na referendumu! focus on hungary Dossier
Publikacija

Preuzmite najnoviji broj lista dubrovačke građanske inicijative:

PRAKSA
Sve upite za mogućim stažiranjem u zagrebačkom uredu HBS-a šaljite na hbs-hr@zamir.net.
Upiti moraju sadržavati životopis i motivacijsko pismo.
Preporučujemo da razdoblje prakse nije kraće od 3 mjeseca.
Zahtjevi će se razmatrati po potrebi, nekoliko puta godišnje.
Spotlight on Croatia

 
sindikat biciklista
Subverzivac

 

Up&Underground možete preuzeti ovdje

Womens voices Womens choices Tipping point bener Alumniportal Deutschland Triple Crisis banner
Jugoistočna Europa uredi
green european foundation green new deal