In identitate discordia

In identitate discordia

 

Kada sam pred dvadesetak godina ušao u EU izgledalo je kao da postoji samo EU i ono izvan nje. Nikakvih podjela, nikakva Stara ili Nova Europa, nikakav sjeverni ili čvrsti Eura, nikakav mediteranski ili PIGS countries* Euro. Zapravo, nikakav Euro tada nije još ni postojao. Samo EU, koja se, možda, ne sjećam se sad dobro, tada još zvala EZ, i ono izvan nje.

Htio sam biti u njoj.

Nisam mogao vjerovati naivnosti mojih lokalnih prijatelja koji su rekli da ćemo, jednostavno, otići do policije i pitati koji je najlakši način da tu legalno ostanem. Još manje sam vjerovao svojim ušima kad nam je ljubazna službenica policije za strance navela par mogućih načina i sugerirala kojeg izabrati.

Poslušali smo je i vrlo brzo sam dobio dozvolu. Prvo za boravak, pa poslije i za rad, da bih par godina kasnije stiglo i pismo Kraljice u kom me obavještava da sam postao državljanin njenog kraljevstva.

 

Par godina kasnije iz upotrebe su izbačeni najljepši novci na svijetu, i uvedena je valuta koja je omogućavala da se više nigdje ne zadržavamo pri prelasku granice. Već duže vremena na granicama nije trebalo stajati i vaditi nikakve dokumente, a od sada više nije trebalo ni tražiti mjenjačnice i lokalne bankomate. Sa ciljem slobodnog protoka ljudi, robe i usluga, pod devizom In varietate concordia (Ujedinjeni u različitosti), i bez potrebe za devizama koje su do tada financijski pratile taj protok ljudi, roba i usluga, život je postajao sve lakši, praktičniji i jednostavniji.

Naravno, pod uvjetom da se nalazimo sa unutarnje strane zidina onoga što se sve više, naslanjajući se na neslavni povijesni termin, počinjalo nazivati Tvrdjava Europa.** Tvrdjava se širila, i počela primati još onih koji su htjeli takav život, ali i ubrzano gradila i pojačavala svoje bedeme i bastione. Da bi se odbranila od onih koji su, s druge strane zidina, smatrali da i oni imaju nekakvo pravo na lakši, praktičniji i jednostavniji život. Malo-pomalo je i život unutar zidina počeo poprimati nove oblike ponašanja i komunikacije izmedju novih stanovnika Tvrdjave i njenih čuvara.

 

Novonadošli koji su, par godina poslije mene, u Kraljevstvu htjeli proći isti put kao i ja, nisu mogli vjerovati mojim pričama. Policije za strance su se klonili koliko god su mogli i tu su se pojavljivali tek nakon što bi se kod advokata dobro pripremili. Ne samo što više nisu mogli računati na potrebnu pomoć i savjete, nego su im čak i zakonom garantirane mogućnosti prešućivane i pogrešno interpretirane. Dotadašnje vozačke dozvole više nisu mogli zamijeniti za nove nego su morali ponovno polagati vozačke ispite. O Kraljičinom pismu nisu mogli ni sanjati dok ne polože potrebne ispite.

 

Čak i oni starosjedioci koji su nekada, čudivši se mojoj želji da naučim njihov, lokalni jezik, znali reći: “Što će ti to? Mi smo mala zemlja i svi govorimo engleski”, počeli su sve više zastupati tezu da ako ne znaš jezik zemlje u kojoj živiš, nemaš ni što tražiti u toj zemlji. Uvedeni su i kursevi koji se nisu zvali kursem jezika i kulture nego “inburgering” kursevi. Nezgrapno (jer drugačije ni ne može) prevedeno: “kursevi ugradjanjstljivljanja”. Doktore nauka su učili kako se lista rokovnik i u njega upisuje zakazani dogovor i kako se pruža i koliko jako stišće ruka pri upoznavanju. Istina, postojala je i mogućnost izuzeća od takvog kursa, ali, od 2006. kada je kurs uveden, udovoljeno je samo jednom zahtjevu za izuzeće, i to, kako stvari stoje, prvenstveno zbog namjere nesudjenog kursiste d

 zbog diskriminatorne naravi kursa i testa, izvede Kraljevstvo pred Europski Sud Pravde. Kurs i ispiti su, naime, obavezni za imigrante koji dolaze iz zemalja koje nisu članice EU, sa izuzetkom, Australije, Kanade, Japana, Novog Zelanda, Švicarske i SAD.

 

“Nemamo mi ništa protiv stranaca, ali...” Ah, to “ali”... Koliko bi život bio ljepši bez njega. Jer da nema toga “ali”, ostao bi samo podatak po kom 80% anketiranih nizozemskih roditelja podržava multietničko društvo i vidi samo prednosti u odrastanju djece u multikulturalnim sredinama. Ali, kada su ih anketari upitali za podizanje njihove vlastite djece, 57% tih istih roditelja je izrazilo, u najmanju ruku zabrinutost, hipotetskom situacijom da im dijete odrasta u etnički miješanom okruženju.

 

“Moraš razumjeti; velika je navala na našu zemlju. Moramo se nekako obraniti od najezde neobrazovanih stranaca i ne smijemo dopustiti da kvaliteta obrazovanja naše djece opada zbog strane djece u istom razredu”, znali su mi objašnjavati. Malo tko mi je mogao i htio povjerovati u istraživanje francuske skupštine po kom su subsaharski imigranti (od kojih 40% ima višu školsku naobrazbu), procentualno obrazovaniji od svojih sugradjana, rodjenih Francuza. Na moje citiranje podatka, iz istog istraživanja, po kom je stopa zaposlenosti medju imigrantima izmedju 30 i 50 godina starosti podjednaka kao i stopa zaposlenosti njihovih francuskih sugradjana, znali su odgovoriti: “Ali ti drugi, nezaposleni, veliko su opterećenje za naš budžet i socijalnu državu.” Pomenuto istraživanje kaže da imigranti više doprinose državnom budžetu nego li ga opterećuju. Imigranti Francusku godišnje koštaju 48 milijardi eura, ali zato u državnu kasu donesu 60 milijardi. Kada bi se, nekim čudom imigracija potpuno zaustavila, autohtoni Francuzi bi do 2050. morali svoj BNP povećati za 5% da bi bili u stanju zadržati postignuti nivo socijalnog blagostanja.

 

Ali, ne treba se čuditi reakcijama stanovništva, kada ni političari ne drže puno do istraživanja svoje Skupštine. Claude Gueant, francuski Ministar unutarnjih poslova je pred kraj 2011, ponosno najavio da će uspjeti ostvariti zacrtani cilj od 30 tisuća ekstradicija. Kao u nekakvoj davnoj socijalističkoj planskoj privredi, naveo je da je to više od zacrtanih ciljeva njegovih prethodnika i da je broj protjeranih u 2011 za 4% veći od protjeranih u 2010, i predstavlja “historijski najbolji zabilježen rezultat.”

 

Nema smisla rješavati se ilegalnih imigranata ako prethodno nisu zatvorene granice. “To je kao da sušimo pod a nismo prethodno zatvorili slavinu,” bila je omiljena uzrečica Pima Fortuyna kog je samo atentator spriječio da na izborima za koje se pripremao pomete svoje suparnike. Paralelno sa čišćenjem unutar svojih zidina, Tvrdjava je radila i na spriječavanju pristupa vanjskoj strani svojih zidina. Tako su u svibnju 2011 dva nizozemska minolovca poslana u Gibraltar da pomognu svojim španjolskim kolegama u borbi sa ilegalnom imigracijom. “Dobro je dok su minolovci, dok nisu minopolagači”, reći će neki zlobnik. I, koliko god to zajedljivo i pretjerano zvučalo, svoj komentar će moći braniti pričom o brodu sa nesretnicima koji su se iz Libije pokušavali dovući do Italije. Naravno da je nepravedno EU kriviti za smrti svih sredozemnih utopljenika koji nisu uspjeli stići do evropskih obala, ali u konkretnom slučaju, krivica za smrt 61 osobe dobrim dijelom leži i na duši EU i NATO. Brod se našao bez pogona i bespomoćno je plutao izmedju Italije i Libije. Unatoč ponavljanom SOS signalu, nitko sa civilnih i ratnih brodova u susjedstvu nije pritekao u pomoć. Ne mogu reći da ih nisu primjetili: jednom im je bačena voda i hrana iz helikoptera. Kada ih je more nakon dva tjedna plutanja izbacilo na libijsku obalu, od 72 koliko ih se ukrcalo, na brodu je ostalo samo 11 živih migranata.

 

Nisu uspjeli ući u Tvrdjavu, pa tako ni spoznati život s one druge, “obećane” strane zidina. Vijesti koje posljednjih mjeseci dolaze iz Grčke govore o problemima sa kojima se suočavaju njeni stanovnici, ali medju izvještaje o grčkom dugu, duplom knjigovodstvu i mjerama sa kojima Grcima predstoji borba, teško se probijaju vijesti o životu ilegalnih imigranata u Ateni. Na oko 400 lokacija, ako se tako mogu nazvati ruševine nedovršenih kuća, napušteni podrumi, parkovi i autobusna stajališta, medju smećem i štakorima, žive imigranti bez papira. Nitko ne zna koliko ih je točno, ali se procjenjuje da ih je više od 200 tisuća. Ne primaju nikakvu socijalnu pomoć niti imaju ikakvog načina za legalan rad. U zemlji u kojoj sve više njenih “redovnih” stanovnika ostaje bez prihoda za život, nemaju puno šansi ni za poslove na crno, i sve češći su sukobi izmedju Grka i imigranata. Po riječima Giorgosa Kaminisa, gradonačelnika Atene, situacija je toliko zaoštrena da vlasti neće još dugo uspijevati držati situaciju pod kontrolom, i “ozbiljna je prijetnja da Atena postane ratna zona nalik Bejrutu sedamdesetih godina.”

 

“Ali, to je Grčka, tamo je kaos... to se ne može usporediti s ovim ovdje...”, već čujem nekog iz neke druge zemlje EU članice. Istina je, ali ni to ako nema kaosa, ni to što se druge ekonomije još uvijek drže bolje od grčke, nije garancija da neki lokalni političar, bilo iz svoje gluposti, bilo iz jeftinog populističkog podilaženja glasačkom tijelu neće izvesti neki spektakularni redikulozni zahvat. Tako je nedavno javni tužitelj u Creteilu, na zahtjev Charles Aslungula, člana francuske skupštine pokrenuo istragu da vidi ima li elemenata za podizanje optužnice protiv vlasnika dućana i restorana u kojima se prodaje i služi isključivo halal hrana. Po riječima poslanika, služenje samo halal hrane je diskriminatorni čin u sukobu sa samim zasadama Republike. “Nije mi cilj zabraniti halal hranu, ali želim ljudima na svakom mjestu omogućiti slobodu izbora.”

Manje perfidni i totalno nezainteresirani za mogućnost slobode izbora, pokazali su se gradski vijećnici u Citadelli, u sjevernotalijanskoj pokrajini Veneto. Tamo je gradska skupština u potpunosti zabranila prodaju kebaba objašnjavajući da to nije tradicionalno lokalno jelo. Predstavnicima imigrantske zajednice su članovi skupštine ostali dužni odgovor na pitanje kako bi reagirali kada bi netko, pod istim izgovorom, zabranio prodaju pizze bilo gdje van Italije.

 

Slučaj je htio da se, nakon dvadesetak godina života u EU, vratim u Hrvatsku neposredno pred referendum na kom su Hrvati trebali reći DA ili NE ulasku u Uniju. Došao sam u jeku najvećih rasprava i najžešćih kampanja, u vrijeme kada je to pitanje svima izgledalo kao pitnje života i smrti. Pristalice su se ponašale kao da se ulaskom u Uniju rješavamo svih problema, dok su protivnici govorili da ćemo baš tim ulaskom potonuti u još dublje probleme. Jedni su govorili da ni po koju cijenu ne smijemo na to pristati, a oni drugi da moramo biti sretni što nas Europa hoće i prima. Negdje izmedju su bili oni koji su zastupali opciju, kako su ga sami nazivali, ulaza uzdignute a ne pognute glave.

Nisu ni znali da je u nekim zemljama, baš to, uzdignutost, glavni kriterij koji otvara vrata Tvrdjave. Jedan od osnova za dobivanje azila i prava boravka u EU je i bijeg od opasnosti kojima je netko izložen u vlastitoj zemlji. Ne mora to uvijek biti politički progon. Zemlje EU su dužne dati azil i onima koji su progonjeni zbog svoje seksualne orijentacije. Kako bi se uvjerili da je netko stvarno homoseksualac, a ne da se samo pretvara za potrebe dobivanja azilantskog statusa, u Češkoj su primjenili falometrički test, staru policijsku metodu iz doba komunizma. Potencijalnom kandidatu za azil namjesti se gumeni prsten oko falusa i onda mu se pusti homo porno film. Obruč mjeri opseg falusa i utvrdjuje da li gledanje filma izaziva erekciju u onog tko ga gleda. Do nedavno erekcija bi gledatelja odvela u zatvor, a sada mu povećava šanse za boravišnu dozvolu.

 

A ja? Ja sam na nedavnom referundumu zaokružio DA.

Unatoč svemu gore napisanom, zaokružio sam DA, jer sama činjenica da sam do tih podataka mogao lako, u centru Bruxellesa, doći, govori u prilog EU. Zato jer pretpostavljam da bi, da nije EU, obruča, ne samo oko falusa, bilo još i više, i da nije EU, nikada u Citadelli nijedna aščinica ne bi ni bila otvorena. Niti bi subsaharski imigranti imali više škole nego njihovi “domaćini” Francuzi. Zaokružio sam DA jer vjerujem da su ovo vremena previranja, vremena u kom se razjedinjenost pojavljuje kao posljedica opće istosti. Istosti u kojoj svi, kada se, na bilo koji način osjete ugroženima, reagiraju podjednako: razjedinjeno i fokusirano na samoga sebe i svoje interese. In identitate discordia.

Zaokružio sam DA jer još uvijek želim vjerovati da nakon toga dolazi i ono drugo. In varietate concordia.

 

 

*  PIGS countries - Portugal, Italy, Greece, Spain

*  * Fortress Europe - posprdni naziv za zemlje članice EU, izveden iz njemačkog vojno-propagandnog termina Festung Europa, korištenog za vrijeme II Svjetskog rata.

---------------------------------------------------------------------------------
Stajališta iznešena u ovom sadržaju ne odražavaju uvijek i nužno stajališta Heinrich Böll Stiftunga

 

Vanja Valtrović rodio se 4.8.1964. u Splitu, gdje je kasnije puno godina studirao građevinu, a onda nešto manje godina povijest umjetnosti u Beogradu, da bi diplomirao teoriju filma u Amsterdamu, i završio pomorsku školu u Enkhuizenu.

Živi izmedju Utrechta i Splita.

Zvanje mu je teoretsko, ali zanimanja praktična. Radi kao kamerman i montažer, nešto malo je producirao i režirao, piše za sebe i novine, a izradjuje i namještaj.

Kao slobodnjak suradjuje sa agencijom SENSE, Slobodnom Dalmacijom, Otvorenim morem...